Zašto je Lajka sišla s mjeseca?


Dobila sam sinoć ovu snimku nastalu par dana nakon ulaska u 2020. Dok ju gledam malo me sram. I mislim si ženo ne skačeš s nebodera, samo se pusti. Iz ove perspektive izgleda zaista smiješno, a moja reakcija je možda ipak malo pretjerana. Ali nisam savršena i nikad neću biti i sjetim se gdje sam bila prije recimo dvije godine, a gdje sam sada po pitanju razumijevanja sebe i smijem se zajedno s nama na snimci. Jer to je bio jedan predivan smijeh, jedan rasterećujući smijeh. Znaš onaj smijeh nakon napetosti? E taj, upravo taj smijeh. Kada boli trbuh, suze idu i ne možeš stati.

Zašto uopće pišem o tome?

  1. Zato što sam kroz život rađe stajala na mjestu i šutjela da se ne osramotim jer tko zna kako će to izgledat i što će drugi reći. Da li će mi se smijati, da li će reći da sam poludjela, da li će me kritizirat i popljuvat ili odbaciti. Pa sam u nekom trenutku digla oko sebe zidove. Tako se činilo lakše.
  2. Jer sam htjela napraviti sve samo da svi budu zadovoljni. Napraviti sve “ispravno”. Nitko, baš nitko nije bio zadovoljan. Najmanje ja. I nije mi uspijevalo da napravim sve “ispravno”, 99% vremena.
  3. Zato što sam čitav život živjela u uvjerenju da za mene nije ni jedan sport. Na kraju je i bilo tako, ali najviše zato što sam od sporta bježala vjerujući da sam kilava i smotana, da nisam spretna. To sam baš tako osjećala, tu tromost i nespretnost. I takva sam na kraju i bila.
  4. Zato što sam se u nekom periodu života počela panično bojati visine. Za mene iz moje perspektive prepustiti se na ovoj ljuljački bilo je teško. Teško jer ne mogu kontrolirat kako će se razvijat dalje stvari pa se budio strah, a i visina mi je bila velika.  Znam da ne izgleda tako, ali bila je stvar povjerenja, prepuštanja i onog momenta kad trebaš isključiti um koji nabraja sve opasnosti i odmah stvara blokade.

Iako sam puno puta u životu letjela avionom, u trenutku kada se zatvore vrata aviona ja bi ostajala bez zraka i počela bi najveća muka, strah i histerična panika. Za mene to su bili teški trenuci. Shvatila sam i osjećala da ako ostanem pod tim zidom straha da neću prijeći na drugu stranu i biti ono što osjećam da želim biti i živjeti onako kako osjećam da trebam živjeti. Slobodno. Taj osjećaj postajao je toliko jak, gotovo kao da je pitanje života ili smrti.

Nakon silnih pokušaja da sve to prođem sama vrtila sam se dugo u krug i nisam se pomicala s mjesta.

Potražila sam tada podršku i pomoć. Od nekoga tko me neće tapšati po ramenu već nekog tko zna da na drugu stranu prolaziš ravno kroz taj “pakao”. Nekoga tko stoji kao svjetionik i ne obmanjuje te lijepim i imaginarnim pričama, već te tjera da se suočiš sa realnošću, da pogledaš strahu u lice i poslušaš što ti govori. I da se ne bojiš straha.

Danas je vožnja u avionu za mene fenomenalan osjećaj. Toliko slobode, toliko rasterećenosti, toliko otpuštanja i čišćenja moguće je proživjeti gore.

Kad su turbulencije i dalje mi nije potpuno svejedno i prije nego krećem osjećam nervozu, ali letjeti volim.

Danas uz pomoć aviona vježbam otpuštanje kontrole i prepuštanje, ali je trebalo proći nešto muke do tog trena. Ali to je poanta života, konstantan unutrašnji rast, ne stagnacija i hodanje po putu po kojem ti je netko drugi rekao da se ide.

I još je to jedno mjesto osim vanjskog, društvene mreže i ovaj blog. Tu se vježbam izražavat bez obzira što netko mislio. Tu ima poznatih ljudi, ima i nepoznatih. Tu pratim čiji me komentari okidaju, koje se emocije bude u meni i pokušavam osvjestiti što je to što me koči da idem naprijed. Pratim zašto me drugi okidaju. Ako mi izazivaju jaku emocionalnu rekaciju, moj je problem. Učim se reagirati drugačije. I ne bude to lako, nije lako ni pogledati i u sebe i priznati sve mane i greške i mjenjati krive drine u sebi uporno iz dana u dan dok se ne izmjeni u karakteru ono što ga koči da bude slobodan i sretan.

Pišem ovim putem i tebi ako si tamo negdje, osjećaš se zarobljeno u svom svijetu i ispravnosti, osjećaš da mora biti nešto više od života nego ovo što proživljavaš sada, osjećaš da je nemoguće izaći iz situacije u kojoj se nalaziš jer ne vidiš svijetlo i čini se sve komplicirano jer moraš iznova, vjeruj mi postoji mjesto na kojem se diše i mjesto do kojeg se isplati doći za ovog života. To je mjesto kroz samog sebe i taj put je težak, ali su plodovi najslađi. Zato se Lajka vratila s mjeseca. 😉

3 misli o “Zašto je Lajka sišla s mjeseca?

    • Tek sad vidim komentar, još se učim s wordpressom. 😊 Da, i meni se tamo jako svidjelo. Općenito cijela Učka ima meni jako lijepu energiju i volim otkrivat nove staze po Učki. Sve staze do sada su mi bile jako lijepe, imale su dobru vibru. Da li ste često na Učki?

      Sviđa mi se

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.