Pisanjem bolje vidim sebe


Kad sam krenula u školu mama mi je poklonila dnevnik. Rekla je da tu mogu zapisivati sve što mi se dogodilo kroz dan. Svidjela mi se ta ideja pa sam svakodnevno zapisivala svoj put od kuće do škole, sastav ručka i što sam radila s prijateljima. Simpatično je danas prolistati doživljaje i probleme jedne osmogodišnjakinje.

Tu sam naviku održala do kraja osnovne škole. Nakon toga sam pisala ako je situacija bila baš neizdrživa, poput smrti, bolesti, tuge, ljutnje i slično. Naravno kako sam išla starija, tako sam više pisala o tome što osjećam prema nekome ili nečemu, a manje o rutama koje sam prelazila na dnevnoj bazi.

Taj dnevnik bio mi je prijatelj u tuzi, u ljutnji, s njim sam tračala, njemu sam otkrivala tajne i kroz pisanje sam osjećala da postoji netko tko me razumije. Danas shvaćam da sam razumijela kroz pisanje samu sebe.

Pisanje

U jednom trenutku postalo je sve manje vremena za pisanje i za unutrašnji svijet, a sve više za izlaske, vanjski svijet, svijet odraslih. Pisanje je postalo za djevojčice. Nekako sam dozvolila da me uvjere da je vanjski svijet onaj realni, a ne unutarnji.

Danas nakon godina i godina traženja shvaćam da, da bi shvatili zašto nešto radimo i zašto se nalazimo u lošim situacijama ili onim u kojima se bojimo biti svoji i slobodni moramo za početak vidjeti u kakvom smo stanju iznutra, moramo vidjeti TKO smo mi ustvari. Ja još uvijek upoznajem sebe. Nikad nisam mislila da je toliko teško vidjeti sebe, istinskog sebe. Puno je lakše, barem meni bilo napraviti sliku sebe koja je iluzija, lakše je misliti da sam dobar čovjek kojem se dogadjaju spletom okolnosti stvari izvana, nego da se vidim kao osoba s agresijom, velikom uvredljivošću i idoliziranjem ljudi s naglaskom na muškarce, zbog kojih recimo imam iza sebe odnose s muškarcima koji nisu bili sretni i nemam djece. Ali to je moj put i to je moj razvoj, svatko ima svoj put i svoj način i tempo razvoja.

Da jednim dijelom otkrijem tko sam i gdje sam meni je pomoglo moje davno zaboravljeno pisanje. Pisati trebamo slobodno, bez ikakvih kočnica, na svaku osobu ili situaciju koja  nam  je glasnik ili ono što nas emocionalno uznemiruje.  I u jednom trenutku vidjet ćemo gdje će nas pisanje odvesti. To mjesto može biti uvid koji nam je bio potreban da vidimo sebe malo bolje. Pisanje nam neće pokazati put, ali može biti jedno sredstvo za lakše viđenje stvari i izbacivanje nakupljenih emocija.

Danas shvaćam da sam s prestankom pisanja izgubila prijatelja kroz kojeg sam izražavala svoje osjećaje i kroz kojeg sam osjećala da me netko drugi razumije. Mama je ipak uvijek znala i predosjećala kojim putem trebam ići, iako joj to nisam htjela priznati.  Hvala mama.

Pisanjem vidim sebe

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.