Kad pojedeš ideju


Imao sam vremena, bio sam u mirovini. Imao sam zemlju. Nije mi bilo neophodno saditi, ali želio sam to, morao sam. Da bi ostao zdrav morao sam raditi i davati energiju nečemu za što sam osjećao da ima smisla. Imao sam prvo ideju, ideja je bila praćena jakim osjećajem. Nisam izračunavao, kalkulirao i puno analizirao. Da jesam, ideju vjerojatno ne bi ni realizirao. Osjećao sam vrt. Napravio sam vrt. Iako sam sadio i sijao sjeme budućeg ploda, budimo realni, sadio sam svoje ideje. Materijalizirale su se. Vrt je rastao. Ali najbitnija stavka je da sam ja u njemu uživao. Uživao sam u svakom trenutku, u svakoj misli, u svakom maštanju, u svakoj realizaciji, svakon njezi i svakom plodu. Učio sam kroz rad. I zemlja me zauzvrat hranila. U jedno predvečerje dok sam tako odmarao i maštao o novim idejama u vrtu, palo mi je na pamet stablo mandarine.

Želim zasaditi stablo mandarine!

“Mandarine? Ali ovo nije podneblje za mandarine. Glupo je saditi ovdje mandarine, samo bacaš novac i vrijeme.”

Ali meni nije bilo bitno što govore, ja sam već osjećao radost pri pomisli da sadim mandarinu. Možda uspije, a možda i ne. O tome se ne misli puno. Veseli me pomisao na to stablo. Veseli me pomisao da jednog dana djeca moje djece beru njene plodove. Posadio sam mandarinu, čuvao sam je i njegovao, ona je rasla. Ja sam otišao s ovog svijeta, ali mandarina je ostala. Radovao me moj vrt i ta mandarina.

Nekad je to bila samo jedna mala ideja jednog čovjeka koji nije analizirao i kalkulirao, nego je otišao i kupio sadnicu mandarine i posadio ju jer mu je to pričinjalo radost. Učio je o njoj dok je rasla, promatrao je, njegovao i kroz cijeli proces stvaranja to ga je radovalo. Mandarina mu je to vratila i vraća svima koji dođu u jesen u njegov vrt još puno godina nakon što je otišao. Danas sam ga osjetila, on je jednim djelom bio danas u toj mandarini. Moj nono je stvorio sićušni djelić budućnosti kada je tog dana dozvolio sebi da mašta i dovoljno vjerovao u svoju ideju da se pokrene i učini nešto. Kada je mislio i na one koji dolaze iza njega. Zahvaljujući njemu ja sam danas pojela najslađu mandarinu na svijetu. Pitam se, koliko bi svatko od nas mogao promijeniti budućnost da vjeruje u svoje ideje i krene. Samo toliko treba. Sretno!

“Tvoja vjera pomiče planine, a tvoje sumnje ih stvaraju.” Tony Beig

Photo by Lajka

4 misli o “Kad pojedeš ideju

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.